Maja Miloš “Klip” – Snimak kao poziv ideal – egu

KLIP

Šta je funkcija umjetničkoga djela, šta je intencija autora artefakta? Pitanja su koja savremena misao smatra irelevantnima, ali koja nam se redovno nameću. Stoga, imamo legitimitet postaviti pitanja: Šta je funkcija filma Klip rediteljke Maje Miloš? Šta je Maja Miloš htjela poručiti tim filmom? Zapravo, ovo su pitanja koja sam sebi postavio kad sam pogledao poljubac Đoleta i Jasne, scenu kojom se film završava. Na trenutak, pomislio sam da je intencija Maje Miloš pokazati kako su mladi ljudi, uprkos tome što su njihovi životi ispunjeni alkoholom, seksom i drogom, ipak ljudi. Opravdava li rediteljka time destruktivne živote glavnih i sporednih aktera filma? Sumnjam! Naprotiv, suočava nas sa jednom nimalo ugodnom činjenicom – adolescenti, koji mobitelom snimaju seksulane odnose, drogiraju se, organizuju zabave koje su na granici orgija, ne pokazuju ni trun razumijevanja za nevolje najbližih, fizičko nasilje im je osnovni vid komunikacije, imaju emocije i ljudi su. Problem je što ih ne znaju pokazati i što im je društvo, masmedijsko društvo, nametnulo obrazac ponašanja u kojem se ono što čovjeka razlikuje od životinje vrednuje kao slabost, pa time i ne nudi modele za ravnomjerno razvijanje kako tjelesnih, tako i emocionalnih, intelektualnih i duhovnih potencijala. Roditelji i nastavnici, opet, shrvani borbom za puki egzistencijalni opstanak, nemaju vrijeme za svoju djecu, odnosno učenike. Mladi su predani sami sebi, preciznije porukama koje im šalje turbo-folk kultura, način života koji je, poslije oružanoga sukoba, najgore što se jednom društvu može desiti. A, južnoslavenskim društvima se počelo dešavati pojavom Lepe Brene i Bijelog Dugmeta.

 

Da, društvo je odgovorno za mračni bezdan kojom srpska mladež (slobodno možemo reći i mladež sa prostora bivše Jugoslavije) korača, bez nade da svjetlo uopće postoji. Nisam otkrio toplu vodu rečenim. No, malo ko se usuđuje govoriti o tome. Maja Miloš je jedna od onih koja je prilično radikalno i hrabro progovorila i – pokazala.

 

Glavni likovi filma su srednjoškolci, Jasna i Đole. Đole je visok, lijep, savršene tjelesne građe. „Glavni je u raji“ upravo zbog toga. Igra igrice na kompjuteru, na zidu njegove sobe je grb Fudbalskoga kluba „Crvena Zvezda“, učestvuje u bacanju klupa sa prozora, maše zastavom „Srbije“, redovan je na zabavama i, kako i priliči, puši travu, šmrče kokain, a djevojke tretira onako kako je naučio iz turbo-folk pjesama i pornografskih fimova. (U jednoj sceni, tokom seksualnog odnosa, Jasni mirno govori: „Ti nisi ni za šta drugo stvorena nego da ga primaš u bulju.“) Jasna je djevojka mlađa dvije godine od njega, u ranoj adolescenciji, u periodu života kada su seksualni nagoni osviješteni, a njihovo zadovoljavanje jedini i ugodan izlaz iz mučnih i teških životnih okolnosti u kakvima živi: otac joj boluje od raka, a u školi je više nego dosadno. Predana zadovoljavanju Đoletovih seksualnih poriva, potpuno je potisnula emocije spram porodice i bolesnoga oca prema kojima se, doslovno rečeno, brutalno odnosi: odbija ocu podgrijati juhu, ne želi otići da mu kupi lijekove, noć prije njegovoga odlaska na operaciju odlazi na jednu od redovnih destruktivnih zabava…

 

Đole se seksualno iživljava nad Jasnom, njenom voljom. Nižu se scene oralnoga seksa u prljavome WC-u škole, toaletu stana u kojem je zabava, njegovog masturbiranja nad njom, pri čemu joj zabranjuje da se dodiruje („Da se nisi pipnula!“), sado-mazohističkih igara u kojoj Đole Jasnu veže kaišom oko vrata, a ona glasom i pokretima imitira životinju. Tretira je, doslovno, kao objekt njegove tjelesne potrebe (neću reći „sekusalne žudnje“) i poslije svakoga snošaja odlazi od nje i ostavlja je samu.

 

Klip 2

Emocije ne pokazuju ni Đole ni Jasna, iako se kod Jasne mogu nagovijestiti, ali ni tada nismo sigurni da li je sjeta u njenim očima povezana sa nadom da, submisivna, neće izgubiti „njega“, ili je sjeta koju recipijent filma, možda, samo učitava u oči izmorene mahmurlukom, nesanicom… Tokom cijeloga filma  Đole je samo jednom poljubio Jasnu, ali i tada poljubac nije bio prožet emocijama nego je bio sastavni dio njegove igre: nakon njenih riječi da ga toliko voli da bi sve učinila za njega, grubo joj odgovara: „Za početak, mogla bi da naučiš da pušiš!“ Ne pokazuje nikakvo  razumijevanje spram njene životne situacije, a koju je ona vješto krila, u strahu da ga ne izgubi. Malo ljudskosti pokazuje u sceni u kojoj Jasna plače (prvi i jedini put u filmu pokazuje emocije) sjećajući se svoga djetinjstva i tate (koji je, podsjetimo se, teško bolestan); nemoćan da prepozna vlastitu sposobnost empatije, a time ni da se izrazi riječima nudi joj kokain „da je malo oraspoloži“. Đole, inače, vrlo malo govori. Ne zato što je neki mističan lik, mudar mladić koji ne priča puno, nego zato što ne zna komunicirati jezikom, on komunicira svojim tijelom, fizičkim obračunom sa muškarcima i seksualnim „obračunom“ (!) sa djevojkama. Da je on, zapravo, mutav, pokazano je u sceni u kojoj razgovara sa Jasninom mamom: poslije uobičajenih „Dobar dan!“ prilikom susreta, i „Doviđenja!“ prije odlaska, tokom razgovora na svako pitanje odgovara sa „Aha!“ i „Ha-a!“

 

Psihonalitičkim tumačenjem lahko bismo mogli prepoznati prirodu odnosa Đoleta i Jasne. Prepoznat ćemo, recimo, alfa-mužjaka u Đoletu, a u Jasni submisivnu ženu u nastanku, spremnoj da uradi sve kako bi smirila anksioznost usljed nedostatka onoga za čime žudi, falusa. Mišljenja sam da film nadilazi njegovu redukciju na psihonalitička značenja, iako nisu nevažna. Njihova važnost nam, zapravo, pomaže da  razumijemo i Đoleta i Jasnu, a time i uvidimo do kojih se granica poništavanja ljudskosti može ići u društvu bez ikakvoga sistema vrijednosti. Đole i Jasna su prototipi mladića i djevojaka koji nemaju ideale, nemaju snove. Sve što imaju je čisti animalni nagon, koji više nije stvar intime: erotsko-pornografske scene Đoleta i Jasne on snima mobilnim telefonom. Izraženi seksualni nagoni, po sebi, nisu i ne moraju biti problematični. Ali, očito je da samo njihovo zadovoljavanje nije ono što može ispuniti  prazninu mladih ljudi. Potrebno je da sam čin bude vidljiv Drugom (Lacanovim jezikom rečeno – ideal-egu), nije važno da li je on stvaran ili imaginaran. U filmu je on imaginaran, jer iako snimljene, scene niko ne gleda ni na mobilnom, ni na internetu.  Đole ih čak snima Jasninim mobitelom i ničim ne pokazuje da mu je stalo da budu obznanjeni, što bi bilo za očekivati. Indifirentan je spram pokazivanja snimaka u javnost ne zbog toga što se njegovi „uspjesi“, po svemu sudeći, podrazumijevaju, nego zbog toga što ne postoji mjesto niti iko na tom mjestu sa kojega je Đole viđen, primjećen, priznat, zbog kojeg on radi to što radi. Ne postoji, dakle, ideal-ego. Postoji, ali Đole, kao paradigma mladih mužjaka, ga ne priznaje, ne vjeruju u njega. To nije Bog, to nije porodica, to nije religija, tradcija. Ali, mogućnost postojanja ideal-ega  može dati neku nadu da smisao, neki, ipak postoji. Nije važno da li je on „realan“, da li postoji, ili je potencijalan, moguć. Važna je mogućnost postojanja ideal-ega. Nalazimo da je smisao ostavljanje prostora za njegovo postojanje, ne nužno njegovo postojanje. Đole zbog toga snima klipove, kao i Jasna što snima skoro sve što je okružuje (profesore, svoje drugarice, bolesnoga oca, ulicu, samu sebe…) A, upravo to izražava težinu praznine. Jer, ako je jedna od osnovnih zadaća psihoanalize prepoznati ideal-ego i osloboditi ličnost njegovoga uticaja (kako bi ista sama u sebi našla smisao), naša realnost je mnogo gora – ideal-ego ne postoji. Postoji bezdan, koji ne možemo premostiti seksualnim pražnjenjem, nego snimanjem klipova, odnosno otvaranjem puta nekom novom ideal-egu. Paradoksalno, mladići i djevojke, čiji su reprezenti Đole i Jasna, možda su i najosvješteniji? Ne vide smisao, ali da li ga je, uopće, moguće vidjeti u društvu u kakvom živimo?

Klip 3

Neizbježna je mučnina koju u nama izaziva odnos Đoleta i Jasne. Njihova ljubavna priča jeste potisnuta animalnim nagonima i ona će, možda, početi svoj život u punini onoga trenutka kada zakoni tijela dostignu vrhunac vlastite destruktivnosti. Na kraju filma Đole, tokom zabave, pred svima isprebija Jasnu zato što se poljubila sa drugim muškarcem, a onda je – poljubi. I tim poljupcem film završava. I na tome mjestu možda će se neko i pobuniti što je iz mutavog nitkova i siledžije progovorio čovjek koji ima emocije, osjeća nešto spram djevojke nad kojom se seksualno iživljava(o) i koju je pretukao, jer taj poljubac na kraju otkriva čovjeka u njemu. Međutim, film je morao završiti upravo tako, i nikako drugačije. Da je kraj bio drugačiji, da je, recimo, Jasna emocionalno odrasla i ostavila Đoleta, poruka filma bi bila da ima nade za nas, da će djeca odrasti i shvatiti. Međutim, film završava poljupcem poslije kojega će ili neće odrasti i Đole i Jasna i shvatiti da je njihova priča krenula od seksualnoga iživljavanja mužjaka nad submisivnom ženkom, a završila fizičkim zlostavljanjem, poslije kojega bi romantični poljubac mogao biti početak odnosa dvoje ljudi, a ne mužjaka i ženke. Ali i ne mora.

 

„Klip“ je realističan film iako film nema realističnu fabulu. Film, zapravo, i nema fabulu. U njemu  nema početka, zapleta i raspleta radnje. No, to mu ne umanjuje na preciznosti kojom je razvidnom učinio prazninu života likova u filmu. Dijelom pristajem uz negativne komentare na film, onih motiviranih eksplicitnim scenama oralnoga seksa, kojih ima nekoliko. No, i tada se nameće pitanje problematičnosti eksplicitnih scena u filmu koji nije pornografski. Da li su potrebne ili ne? (Primjera radi, ekspicitna scena seksa na početku „Antikrista“, Lars von Triera, prijeko je potrebna.) Mišljenja sam da „Klip“ ne bi izgubio na snazi da su izbjegnute spomenute scene. Ali to skoro da i nije važno. Važan je mrak, važan je užas načina života mladih ljudi na početku 21. stoljeća, prikazan onakvim kakvim on doista jeste, a koji je samo simptom savremene bolesti mladeži, bolesti čije je ime teško dokučivo. Dijagnozu još niko nije postavio. Maja Miloš je filmom „Klip“ napravila značajan korak u tom pravcu.

Standardno

5 thoughts on “Maja Miloš “Klip” – Snimak kao poziv ideal – egu

  1. Dopada mi se tvoj prvenac na blogu. Ne i “Klip”. Jedan od komplimenata koji mu se upućuje je da je “hrabar”, verovatno zbog eksplicitnih scena. Mislim da je to jedna od glavnih stvari koja rediteljku predstavlja kao kukavicu. Doživela sam ga kao kukavički jer rediteljka ni u jednom kadru nije smogla snage da se udalji od stereotipa. Stereotip je da je današnja mladež u okovima animalnih poriva. Nema ničeg animalnog ni u kokainu, ni u SM eksperimentima, ni u “seksu bez emocija”. Upravo suprotno; to ponašanje je rezultat neuspele socijalizacije, a neuspela je zato što je zasnovana na potiskivanju ili nasilnom preoblikovanju animalnog. Kokain i SM, na način na koji ih mi upražnjavamo, čist su produkt estetike našeg vremena. Jedan od aspekata popularnosti oralnog i analnog seksa u toaletima beogradskih gimnazija i srednjih škola je nastojanje tinejdžerki da što duže ostanu device. To nije njihov motiv. Njima samima bi to trebalo da bude potpuno nevažno. To što na ekranu izgleda kao pad u animalno je samo nastojanje da se priroda upodobi zahtevima neokonzervativizma i retradicionalizacije.

  2. seks kao tema je sekundaran u filmu mada se može učiniti primarnim. film je slika društva u kome odrastaju nove generacije, slika vrednosti koje su im predočene (tj. nedostatak istih), društva u kome se svaka slabost, makar to bila i emocija, kažnjava, slika društva u kome se ide unazad (pratiti odnos glavnih junaka), slika života ljudi sa margine koje verovatno nemamo priliku da srećemo svakog dana, koje ne vidimo što nam stvara iluziju da takvi i ne postoje. mikrosvet svakoga od nas, spasonosna kapsula a zapravo zatvorska ćelija u koju smo ušli dorovoljno obojena je ružičasto. samo nas pogled kroz prozor uvodi u sve realnosti. sećam se svojih impresija nakon gledanja filma “bure baruta”. muk u sali, bez uobičajenog žagora pri izlasku, mučnina u stomaku i osećaj izgubljenosti. u trenutku shvatam da to što sam gledala ja zapravo živim ali da sam “skuvana” kao žaba iz poznate priče o vreloj i hladnoj vodi. nisam mogla da “svarim” realnost zgusnutu u film ali sam je “normalno” živela u stvarnosti. “klip” je ista priča, s tim što mi nedostaje lično iskustvo u dešavanjima ili ga bar ja ne primećujem. moja 22-godišnja ćerka je nakon što je pogledala “klip” i čula moje mišljenje da autorka preteruje rekla samo “mama, pa ti ne izlaziš i nemaš pojma šta se sve može sresti”. jasno mi je da je potpuno u pravu. inače, još jedan kvalitet filma je soundtrack koji savršeno prati radnju.

    odličan prvenac maje miloš. odličan kroki društva u kome živimo sve i da toga nismo svesni.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s