Wir sind ein Fehler (Slovo o jednoj organiziranoj društvenoj akciji u Tuzli)

slika

U posljednje vrijeme govorim da sam izašao iz rata u februaru 1996. godine, kada sam formalno demobilisan iz Armije Republike Bosne i Hercegovine. No, rat iz mene nikako da izađe. Preciznije, nikako da izađe sav taj galimatijas teških, mučnih osjećanja koje sobom nosi spomenuta nevolja i ostavlja ih u amanet generaciji koja je preživi. Moj grad, preko dvadeset godina tukne na sve anomalije koje donose nepogode oružanoga sukoba. Najveća od njih je totalno kršenje biko kakvoga sistema vrijednosti.

 

Predratna Tuzla je imala neki svoj mir, red, mada nikada nije bila specijalno zanimljiv grad. Nije da nije imala ljude čija djela su davala ovoj bosanskoj kasabi dušu, u konačnici ovaj grad je dao Mešu Selimovića. Ipak, neposredo pred početak agresije na Bosnu i Hercegovinu Tuzla je počela davati znake „duhovnoga života“, brutalno prekinutoga 15. maja 1992. godine. Od tada ovim gradom haotično struje simboli sveopće dekadence, haosa, regresije, ništavila. Malo šta je u ovome gradu ostalo neuprljano. Uzroke ispraznosti tuzlanske svakodnevice možemo naći u ratnim dešavanjima.

 

Toga 15. maja 1992. godine, srpska vojska je ubijala ljude po gradu. Istovremeno, taj grad, Tuzla, primio  je oko 100 000 prognanih muslimana iz Podrinja, mahom iz Bijeljine, Zvornika, Srebrenice, Vlasenice i Bratunca. Kao i svaki rat, i ovaj posljednji bosanski donio je nepogodu koja se zove ruralizacija urbanoga. Pod plaštom borbe za nacionalne interese, mnoštvo građana zemlje ruralne provenijencije ušetalo se u Tuzlu i, dok su njeni autohtoni građani branili svoju zemlju, pripremili teren za vlastito uhljebljenje u institucije državnoga sistema. Zajedno sa prognanicima, koji nisu bili smješteni po kolektivnim smještajima, nego u stanovima i kućama Srba koji su, tiho, prije 15. maja napustili grad, aktivirali su se u jače političke stranke, uglavnom u SDA i SDP i razvili političku kulturu „država za čovjeka“ (mnogo prije no je tu krilaticu SDP uzeo za svoju predizbornu kampanju)  pri čemu samo sebe smatraju ljudima.  Uglavnom građani BiH ruralnoga porijekla nastavnici su na fakultetima, srednjim i osnovnim školama, direktori su javnih insitucija, ministri u vladama, a posebno savjetnici ministara, stručni saradnici, članovi komisija za razvoj, kulturu… Paralelno sa nacionalnim osvještenjem Bošnjaka tekla je radikalna teizacija društva, kojoj je bilo teško odoljeti. Spomenuti su i taj proces iskoristili i od islama, skoro savršenog sistema života usklađenog sa prirodom čovjeka, kao takvom, napravili turbo-folk farsu ili, kako je prof. Enes Duraković imenovao, „lepobrenizirani islam“.  Znali su na šta se raja pali i žari i, jednostavno, to iskoristili. Doduše, to je iskoristio ovaj tzv. klero-nacionalni blok. Onaj drugi, jednako tužan i ružan, tzv. građanski, oličen u SDP-u, napravio je farsu od pozitivnih aspekata narodnooslobodilačke borbe u 2. svjetskom ratu i bivše Jugoslavije: vaskrsnuo je Tita i zalažući se za građansku i demokratsku Bosnu i Hercegovinu zapjevao: „Ko drukčije kaže, taj kleveće i laže.“ Totalna propast bilo kakvog sistema vrijednosti mogla je početi.

 

Politički procesi, možda bolje reći nadripolitički procesi, naravno, uslovili su bizarnosti svakodnevnoga života poslijeratne Tuzle. Tako, recimo, najveći muslimanski praznici, bajrami, nisu mogli proći bez užasavajuće buke u centru grada, eksplozija pirotehničkih sredstava, „bajramskih koncerata“ turbo-folk  zvijezdi. S druge strane, svaki drugi „čaršijski“ kafić, organizirao je „Bajramski Heineken party“. U nekoliko institucija, koje bi se po definiciji trebale baviti kulturom i umjetnošću, organiziraju se promocije zbirki pjesama, priča, romana svakome ko ih napiše, a paralalelno sa izložbom svjetski priznatog umjetnika organizovat će se i „Izbor za MISS Tuzlanskog kantona“. Malo nade da nije i da neće biti sve tako crno, davala je kultura življenja koja meni, istina, nije bliska, no mnogo mi je prihvatljivija od maloprije spomenute, hip-hop kultura. Edo Majka i Frenki postaju nadaleko poznati i priznati hip-hop reperi. Angažirani tekstovi njihovih nabrajalica (jer, to niti su pjesme niti poezija) kao da su davali znak da će se „nešto“, ipak, pokrenuti nabolje. Al’, ne lezi vraže. Vrhunac njihova otpora sažeo se u Edinu poruku onima koji zaslužuju kritiku, nosiocima vlasti, organizatorima života. A, ta poruka glasi: „Jebem vam majku!“ Divno! Tuzla će dati i novinara, pisca i publicistu, analitičara Emira Imamovića, koji će ovog drugoga hip-hopera, repera, kako li se već označavaju, Frenkija proglasiti herojem generacije.  Proglasio ga je u pauzama poslova koje je imao kao predsjednik komisije za izbor najboljeg romana u književnoj manifestaciji „Cum grano salis“. Naravno da je bio predsjednik jer je napisao nekoliko sjajnih romana, vrstan je poznavalac književne kritike i teorije, sjajan, al’ u svjetovima nekoga novoga bosanskoga duha, kojem ime još ne mogu naći, a kojega se, na neki način, plašim.

 

Jasmin Imamović, načelnik grada, priča je za sebe. Pokrenuo je projekat izgradnje jezera u centru grada i ja mu se, lično, zbog toga zahvaljujem. Jedva čekam da malo otopli i da kupim prilično jeftinu sezonsku kartu za posjetu tim ljekovitim lokvama. Nema veze što poslije svakoga obilnijega pljuska Tuzlanke i Tuzlaci iz predgrađa pripremaju samoselidbu, nema veze, kamere snimaju ono u centru, što se vidi i što je sjajno. Ali, neću o Imamoviću, pravniku, ekonomisti, menadžeru, piscu, ljubitelju umjetnosti. Neću, jer  se u tekst mogu učitati političke intencije, a nemam ih. No, dodat ću samo ovo – nastavio je politiku koja Tuzlu i dalje označava kao multikulturni grad sa najvećim stepenom međuetničke tolerancije, politiku koja ne dozvoljava i teško da će dozvoliti osvještavanje činjenice da u Tuzli nema kulture, a da međuetnička tolerancija nije istinsko poštivanje Drugoga i Drugačijega, nego samo izraz indoletnosti spram etničkoga identiteta uopće (što u nekom drugom kontekstu, a sa filozofskoga aspekta, može biti pozitivna činjenica).

 

Teško mi je i pomisliti, a posebno napisati, da je u poslijeratnoj Tuzli ugašen Košarkaški klub „Slobota DITA“, klub od kojeg su se gaće tresle beogradskoj „Crvenoj Zvezdi“ i „Partizanu“, velikoj „Ciboni“, „Jugoplastici“, sarajevskoj „Bosni“.  Također, Fudbalski klub „Sloboda“, otišao je u niži rang takmičenja, prvi put u svojoj novijoj historiji.

 

Trebam li spominjati gašenje industrijskih kapaciteta Tuzle? Ne bih, zaista.

 

Tuzla je tužan grad. Tuzla je grad koji to nije. Pun simbola koji znače ništa, osim jednog – simbola zastave sa duginim bojama, simbola LGBT populacije, koji je 17. maja osvanuo na leđima kipa pisca romana „Tvrđava“ i „Derviš i smrt“. Nisam homofoban, znam kakve opasnosti može iznjedriti svaka ideja koja ima svoj Vrhovni Označitelj, pa sam, lično, bliži načinu razmišljanja koje služi kao pokriće borcima za prava homoseksualaca, nego nosiocima „jakih misli i ideja“. Jasna mi je, mišljenja sam, Derridina priča o „rasredištenju središta“, pa i kultna misao Julije Kristeve: „Sve je tekst!“ Ali, meni se želudac okrenuo od te slike.

 

Kako rekoh, nisam homofoban. Esencijalist jesam, smatram da postoje univerzalne istine, a time i univerzalna ljudska priroda, pa kad ljude podijelimo na muškarce i žene, onda smatram da postoje univerzalna muška i univerzalna ženska priroda. Shodno tome, smatram da univerzalnoj muškoj i ženskoj prirodi nije imanentno homoseksualno opredjeljenje. Ne mislim da je prirodno, ali ne mislim ni da ljude homoseksulane orijentacije treba odvesti na odstrijel. Njihova prava, zakonski, nisu ugrožena, osim prava na formiranje bračne zajednice. Za ta prava, kao neko ko je principijelno opredjeljen za demokratsko i građansko uređenje Bosne i Hercegovine, smatram da pripadnici LGBT populacije imaju pravo da se bore. Ja ih u tome nikada neću podržati, jer je to moje zakonsko pravo. Ali nikada neću stati na stranu onih koji im osporavaju da se bore za svoja prava.

 

Međutim, sve ove aktivnosti niza formalnih i neformalnih grupa i pojedinaca, koji se bore za prava te populacije, često prelaze granice ukusa. Staviti zastavu sa duginim bojama na kip Meše Selimovića, degutantno je. Meša Selimović, pisac, svojim romanima stavio se u red Goethea, Mana, Dostojevskog, svih pisaca koji su svojim djelima obilježili evropski kulturno-civilizacijski kod i dotakli se pitanja koja i danas jesu aktuelna, koja će uvijek biti, dok je svijeta i vijeka, pitanja smisla vjere, pravde – života! Na „lokalnoj“, ovoj našoj balkanskoj razini, Meša je jak je simbol Tuzle, Bošnjaka, bosanske percepcije islama, bošnjačko-srpskih nesporazuma, Bosne, bošnjačke, bosanskohercegovačke pa i južnoslavenske književne tradicije, riječju cijelog jednog galimatijasa odnosa, koji prelaze granice „ustavnih prava“ i seksualnih opredjeljenja. Pokriti ga zastavom LGBT populacije može značiti samo reduciranje svega onoga što taj kip simbolizira. Pokriti ga bilo kakvom zastavom, pa i zastavom LGBT populacije, bezobrazno je, nekulturno, jadno.

 

No, ta slika, imam dojam, stvarna je slika bosanskoga društva – bezobrazno, nekulturno, jadno.  Ja, wir sind ein Fehler.

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s