I bez sarkazma u učionici, molit ću lijepo

“When we grew up and went to school, /there were certain teachers, / who would hurt the children any way they could. // (“Move!”) // By pouring out their derision, / upon anything we did, / exposing every weakness, however, carefully hidden by the kids. // “Hahahahaha…” // (But in) But in the town, it was well known that when they got home at night, / their fat and psychopathic wives, / would thrash them, / within inches of their lives! / Ooh!!!”

(Pink Floyd, “Another brick in the wall”, verzija iz filma “The Wall”)

Zahvaljujući „Nansen dijalog centru“, iz Sarajeva, svojevremeno sam participirao seminaru za prosvjetne radnike iz bivše Jugoslavije, a koji je organizovala „Nansen škola“ iz Lillehamera (Norveška). Seminar je imao stereotipan naziv „Učenje i gradnja mira“, međutim sadržaj mu je bio vrhunski. Između ostaloga, imali smo priliku na licu mjesta upoznati vidjeti kako rade škole u Norveškoj, kako su organizovane, kako razmišljaju njihovi prosvjetni radnici… Informacija da se u Norveškoj djeca ne ocjenjuju do sedmog razreda osnovne škole izazvala je blago čuđenje kod nas. Kad je moja kolegica iz Sombora pitala direktoricu jedne škole: „Ako ne ocjenjujete djecu, kako ih onda motivirate da uče?“, ova joj je odgovorila: „Naš cilj nije da djecu motivišemo da uče za ocjene, nego da im pomognemo da razviju unutrašnju motivaciju za znanjem.“

Sjetih se Sokrata i njegove definicije dobroga života. Slavni grčki filozof pod dobrim životom smatrao je onaj život koji živimo tako što stalno postavljamo pitanja i nalazimo odgovore. Dakle, dobar život je onaj život u kojem stalno učimo zato što želimo znati. Zato što nas zanima. Sjetih se i kultne pjesme Pink Floyda, „Another brick in the wall“ i scene iz spota u kojem nastavnik ismijava učenika koji piše stihove.

Šta je funkcija škole? Prema mom skromnom mišljenju, funkcija škole je da razvije unutrašnju  motivaciju za znanjem kod djece i da toj istoj djeci pomogne da prepoznaju u sebi talente kojima  ih je Bog darovao. Nakon toga, funkcija škole je da pomogne mladim ljudima da usavrše prepoznate talente i na taj način ih usmjeri na puteve samoostvarenja i samorealizacije kako na nivou materijalne, tako i na nivou duhovne egzistencije.

Zbog toga smatram da je naš obrazovni sistem (ne samo naš, nego i svi obrazovni sistemi u zemljama bivše Jugoslavije) jedna anahrona institucija, koja je zadržala one najmračnije elemente epohe racionalizma i prosvjetiteljstva. Na čemu se temelji naš obrazovni sistem? Kakvi su njegovi ciljevi? Kakav je sistem vrijednosti nosilaca (prosvjetnih radnika) tog sistema? Odgovore na ova pitanja može dati analiza nekolikih citata iz govora Rajne Dragićević, profesorice Filološkoga fakulteta u Beogradu, „Govora koji će studenti pamtiti cijeloga života“, a koji se bezmalo dva mjeseca vrti po internet-portalima

slika
Učenici su u našem obrazovnom sistemu roboti od krvi i mesa.

Nema sumnje da je profesorica, s pravom, ogorčena na opće stanje u obrazovnim institucijama i u društvu. Uistinu, ne možemo reći da je zdravo društvo ono u kojem neko ko se u ratnim i postratnim muljažama, „gazeći preko leševa“, dobro snašao i ostvario uticaj u zajednici, dok se mnoštvo  poštenih i obrazovanih ljudi, doslovno, svaki dan bore ne da žive, nego da prežive. Nije zdravo društvo u kojem se masovno gleda „Veliki brat“, a malo čita. Međutim, da bismo našli svoje mjesto pod suncem nije dovoljno biti pošten i obrazovan. Potrebna je i vještina prepoznavanja načina kojima se pronalazi to mjesto pod suncem, a koja se ne može jednostavno naučiti iz knjiga, na časovima.

Ogorčenost profesorice Dragićević, kako rekoh, opravdana je, ali njena ogorčenost, bojim se, izvire ne toliko iz njenoga weltschmerza koliko iz njene nesposobnosti da prihvati činjenicu da se i sama mora mijenjati i učiti. U njenom govoru, iako se to direktno ne kaže, vrlo lako se prepoznaje jedan očajnički vapaj za „starim dobrim vremenima“ u kojima je profesoru ideološki sistem obezbjeđivao autoritet u zajednici, siguran posao i platu. Profesorica i dalje živi u socijalističko-prosvjetiteljskoj bajci, u kojoj je princ njegovo veličanstvo profesor, a aždaha sa sedam glava svako ko po bilo kom osnovu dovede u pitanje njegovu, prinčevu / profesorovu, vrijednost, jer „on je profesor“. Njena percepcija društva, obrazovnoga sistema, učenika i samoga prosvjetnoga radnika bitno je totalitarna. Kako ćemo i sami vidjeti, on(a), profesor(ica) je – profesor(ica) i… I kraj! Nema dalje! Prosvjetni radnici su alfe i omege društva, države, sa njima sve počinje, njima sve završava, a zašto? Pa, zato što su profesori(ce)!

Divinizacija prosvjetnoga radnika sasvim je opravdana i logična u totalitarnim sistemima. Naravno da je ideolozima koji će „zasući rukave i stvoriti novoga čovjeka“ jedan od najvažnijih alata prosvjetni radnik. Zato ga dobro treba motivirati sigurnim zaposlenjem, visokom platom, uticajem u društvu. To je radio i socijalistički sistem u bivšoj Jugoslaviji. Međutim, nakon njegovoga (krvavoga) samourušavanja, uspostavljeni su demokratski sistemi. Ma koliko mi živjeli jedan opći nedostatak ikakvoga sistema vrijednosti, ne možemo poreći činjenicu da su zakoni bivših jugoslovenskih republika danas demokratski. Drugim riječima, nema više Tita i partije da profesoru garantuje miran i lijep život, što spomenutoj profesorici teško pada:

Dolazeći na vaše veče i gledajući vas onako dotjerane, nasmijane, mlade i pune pozitivne energije, razmišljala sam o tome hoćete li uspjeti da zadržite taj optimizam i kada diplomirate i kada se suočite s niskim platama, nedovoljnim uvažavanjem profesorske profesije, prilično nezainteresovanim učenicima, roditeljima koji su uvijek na strani svoje djeceak i ako je to na njihovu štetu), različitim pritiscima i omalovažavanjem.”

Prosvjetni radnik, dakle, po sebi, prema mišljenju profesorice Dragićević, zaslužuje sve ono za što bi se u zdravom obrazovnom sistemu sam morao izboriti. Ona smatra da se prosvjetni radnici ne moraju truditi da sami sebi nađu posao, ostvare finansijsku dobit, sami motiviraju učenike da se zainteresuju za znanje, sami zasluže poštivanje roditelja djece kojoj predaju… Jer, „oni su profesori!“

Mnogo toga oko vas ubijaće vam motivaciju. Ipak, ako mene pitate, na listi vrhunskih zanimanja nalaze se sljedeća: profesor, ljekar, advokat, sudija, inženjeri, još jednom, profesor. Ako pitate sve roditelje ovog svijeta čime bi željeli da se njihova djeca bave, odgovoriće vam na isti način.”

Ovakav oblik segregacije i omalovažavanja ljudi koji nisu prosvjetni radnici nije imanentan ni najcrnjim ideologijama, pa čak ni nacizmu i komunizmu, te time ne zaslužuje ni komentar. Ipak, pokušajmo naći uzrok mišljenju da bi svi roditelji svijeta željeli da im djeca budu prosvjetni radnici. Smatram da je smisao života za profesoricu – zaposliti se u školi jer se ona finansira iz državnog budžeta. Plata je sigurna i dobra. Djeca, naravno, nemaju šta da se pitaju, njih će usmjeriti njihovi roditelji i, naravno, profesori.

“Raznorazni nepismeni i polupismeni ljudi danas sebe olako mogu nazvati nekakvim pi-arovima ili menadžerima, neobrazovane voditeljke sebe zovu novinarkama, a folk-pjevačice umjetnicama, da i ne govorim o art direktorima, biznis konsultantima, bek-ofis administratorima, velnes konsultantima, ivent koordinatorima, kopi-print operaterima, marketing konsultantima, ofis-asistentima, portfolio-menadžerima, produkt dizajnerimaIza zvučnih naziva zanimanja najčešće se kriju foliranti koji misle da se ugled može steći preko noći, kriju se oni koji nisu imali izdržaj da završe fakultet koji su započeli, oni koji mijenjaju zanimanja i profesije kao prljave čarape. Nemojte zaboraviti da se profesorom, ljekarom ili sudijom niko ne može samoprozvati.”

Dobrodošli u život! Izazivala u vama podsmijeh polupismena turbo-folk pjevačica koja za jedan nastup kešira nekoliko hiljada eura ili ne, ona ima novac, time i uticaj. Ne sviđa se ni meni što je to tako, ali to tako jeste. Zadatak svakog prosvjetnoga radnika je da se suoči sa realnošću i da njenim sastavnicama operira kao sa objektivnim činjenicama, a ne kao vrjednosnim kategorijama: ne vidim ništa loše i nemoralno u poslovima organizatora događaja (ivent koordinator), sekretaricama (bek-ofis administratorima)… Šta je loše u tim poslovima? I, veoma zanimljivo pitanje, zašto su profesorici, čiji će se govor pamtiti, navedene atribucije „zvučne“? I kako ona zna da se iza njih kriju foliranti?

Ponosite se svojim zanimanjem koje se može steći samo upornim, vrijednim radom, odricanjem, nespavanjem i višegodišnjim samosavladavanjem i samoodricanjem. Ne dozvolite da vam bahati, hvalisavi i samouvjereni vlasnici raznoraznih restorana, firmi, privatnih aviona, luksuznih stanova drže lekcije o uspjehu, jer VI STE PROFESORI, a oni su samo vlasnici kvadratnih metara!”  

Da bi neko, legalno, postao vlasnikom restorana, firmi, privatnih aviona, potreban je rad i napor mnogo teži od onoga koji je potreban da bi se položili ispiti na, danas uglavnom lošim, fakultetima za prosvjetne radnike. Istina je, nažalost, da su većina današnjih tzv. biznismena uglavnom ratni profiteri, tj. ljudi koji su se, kako je jedan američki politolog rekao, „u ratno doba, sa malo keša našli na pravom mjestu u pravo vrijeme“. Međutim, postoje i bogati samostalni poduzetnici koji su legalno stekli materijalno bogatstvo. Ne bi to mogli napraviti da nemaju znanja o životu, da nisu spremni na izazove, da ne preuzimaju odgovornost i da se boje rizika, da očekuju da drugi misle o njima. Za razliku od prosvjetnoga radnika, kojeg spomenuta profesorica divinizira, um bogatoga pojedinca nije hard-disk pun informacija. Siguran sam da bi jedan Donald Trump govorom koji traje 45 minuta motivirao učenike da se potrude da budu bolji nego   što jesu, nego što bi to uradio najbolji profesor među nama.

Nemojte biti drugari sa svojim učenicima i pokušavati da im se na taj način približite. Vi treba da postavljate pravila u svojoj učionici, da određujete granice, da držite konce u svojim rukama, jer oni su učenici, a VI STE PROFESORI!“

slika
Najbolji među učenicima, često se osjećaju usamljeni u prisustvu “njih, profesora”.

Može li učenik, posebno u adolescentskoj dobi, imati ideje koje njegovi profesori nemaju? Tvrdim da može! Adolescent je slobodno biće, još uvijek nije stekao potrebnu „mudrost“ da se izbori za svoje mjesto pod suncem i ne boji se ničega. Zato ima puno pitanja, koje je slobodan postaviti samo onda kada osjeti da njegov profesor „zna da ne zna“ i da je tu da usmjerava, a ne da „određuje pravila“. Profesorica omalovažava učenike, odbija mogućnost da je interakcija (koju ona imenuje kao „druženje sa učenicima“, što je potpuno pogrešno) sa njima  najefikasniji metod obrazovanja i totalno ih isključuje iz obrazovno-odgojnog procesa, vjerovatno zato što su „oni učenici“!?

“Vaš uticaj na učenike biće najvažniji. Budite svjesni te odgovornosti. Kao profesori srpskog jezika, vi ste čuvari našeg jezika i kulture.”

Moram biti malo ciničan i postaviti pitanje: Zašto se „naš jezik i kultura“ moraju očuvati po svaku cijenu. Historija pamti narode koji su bili i nestali. Zašto je, uistinu, tako važan opstanak srpskog, bošnjačkog, hrvatskog, španskog, marokanskog naroda?

I tako dalje… Iz skoro svake rečenice „govora koji će se pamtiti“ osjeti se duh totalitarizma, kolektivizma, prosvjetiteljskih mitova i, što je najcrnje, totalnog odbijanja suočavanja sa činjenicama. Zašto je to tako? Mislim da odgovor treba tražiti u jednom očaju što je život donio nešto novo, na što bivši Jugosloveni nikako da se naviknu: demokratiju i kapitalizam. Iako se i jedno i drugo sporo razvijaju, nemamo više samo jednu partiju koja će u totalno regulisanom obrazovnom sistemu poslušnom „njemu, profesoru“ osigurati životnu egzistenciju. Da „crveni duh“ progovara iz profesorice vidimo po tome što ona nasuprot profesoru postavlja „biznismena“, „vlasnika aviona“ i slično. Za nju humanizam je operisan od materijalnoga bogatstva i obratno, što je komunistička mantra, koje se tako teško oslobađamo. No, budući da na označiteljskom nivou nije više kurentna, imamo nacionalnu mantru, patetičnu ili opasnu, procijenite sami:

Od časa srpskog do ekonomskih reformi! Od časa srpskog do borbe protiv korupcije! Od časa srpskog do kosmosa!”

slika
Vlasnici jahti plaćaju porez, a od toga novca plaćaju se “oni, profesori”.

Na kraju, otkrit ću vam jednu tajnu. Ja sam profesor. I, ne šalim se, radim ono što profesorica savjetuje: 

Krenite u rat protiv svih starleta, sponzoruša, pjevačica…“

Skoro da nema nastavnog sata na kojem bar malo ne opletem po turbo-folk kulturi, jer je uistinu smatram otrovom za naš mentalni život. Međutim, neke stvari ipak drugačije vidim od profesorice čiji će se govor, nažalost, pamtiti:

Vaša moć je ogromna i vaš zadatak je od strateškog značaja. U tome je razlika između vas i raznoraznih menadžera, konsultanata, koordinatora, administratora, operatera, bogatih vlasnika lokala i ostalih eksperata za prodavanje magle. U njihovim rukama su projekti, lokali, avioni i kamioni, a u vašim rukama je budućnost ove zemlje. “

Uvažema profesorice Dragićević, „nikada nemojte zaboraviti, VI STE PROFESORI“ plaćeni iz budžeta u koji se slijeva novac bogatih vlasnika lokala, raznoraznih menadžera, konsultanata. Bilo bi lijepo da im se zahvalite, a ne da ih omalovažavate.

1 komentar na “I bez sarkazma u učionici, molit ću lijepo

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s