Alija Izetbegović, neosnovano osporavan lider

“Bosna je komplicirana zemlja: tri religije, tri nacije i ostali. Nacionalizam je jak među sve tri nacije; dvije od njih imaju puno rasizma, šovinizma, separatizma; i mi bismo sad trebali napraviti državu od svega toga.” (Alija Izetbegović)

 Moc Bernard anre levi

 

Do danas ni u jednoj od rasprava, koje tematiziraju Drugi svjetski rat na prostorima bivše Jugoslavije, nisam naišao na historijsku činjenicu, navedenu u „Kratkoj povijesti Bosne“, Noela Malcolma: Josip Broz Tito je u jednom trenutku razmišljao da napravi sporazum sa Nijemcima, a na štetu četnika, koji su, pored partizana, bili jedina organizirana formacija zainteresovana da naslijedi ruševine Kraljevine Jugoslavije. Četnici su za partizane bili ideološki i politički rivali, ne samo domaći izdajnici. (Ako ćemo pravo, četnici uopće nisu bili domaći izdajnici, nego vojno-politička organizacija koja se borila za Jugoslaviju, drugačije konstituisanu od one kakvu su zamišljali Titovi komunisti.) Zašto je spomenuti historijski fakat ignoriran u raspravama? Dva su razloga. Jedan je logičan i razuman; Titov pokušaj pravljenja deala sa Trećim rajhom jedna je od mnogih epizoda u periodu 1941. – 1945. i, zasigurno, budući sporazuma nije bilo, nije bitno determinirala daljnji tok povijesti. Drugi razlog nespominjanja ovoga fakta je prilično opasan, a zove se bijeg od činjenica. Tito i partizani nisu, je li, bili moralni onoliko i onako kako su nas učili u školama. Kako sljedbenici Titova lika i djela objašnjavaju neospornu činjenicu da je „najbolji sin svih naroda i narodnosti“ imao opciju pravljenja saveza sa „mrskim okupatorom“? Ako smo Titu halalili, onda nemamo pravo da kritikujemo Srbe što su Draži halalili njegovu odluku da šuruje sa Hitlerom, ne?

No, nemam namjeru pisati o Titu. Ovaj detalj sam spomenuo radi nečega drugog: važne povijesne činjenice izlaze na vidjelo dana tek nakon najmanje dvadeset godina od kraja perioda koji želimo povijesno deskribirati. Tako bi i sve važnije činjenice, do sada skrivene, o ratovima na prostorima bivše Jugoslavije tek sada trebali početi izlaziti na svjetlo dana. Izaći će na vidjelo i skrivene istine o rahmetli Aliji Izetbegoviću, ali za to postoji jedan uslov – da postoje te skrivene istine.

Fascinantno i zastrašujuće je koliko je danas osporavan lider, prije svega bosanskih muslimana, a onda i lider svih građana BiH koji su bili opredijeljeni za nezavisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu. Čuđenje, nevjericu, zapitanost izaziva količina jeda, neskrivene mržnje, često verbalizirane kroz infernalno-nekrofilni diskurs (zasigurno ste makar jednom pročitali na komentarima portala riječi učesnika u raznim diskusijama, koji psuju Alijin grob, njegove kosti, psuju njegovom sinu mrtvoga oca i još gore, što ne želim ni napisati), posebice od pripadnika naroda kojem je, što bi moj rahmeli otac rekao, „Alija sačuvao ime“ (pod pojmom „ime“, mislio je moj rahmetli otac na svijest naroda o važnosti kolektivnoga identiteta).

Alija Izetbegovic i Muhammad Ali
Značaj Alije Izetbegovića, kao lidera jednog malog, muslimanskog naroda u Evropi, više je prepoznat u svijetu, nego u njegovoj domovini. Nerijetko, muslimani poznati u svijetu pokazivali su nepatvorenu ljubav prema njemu. Na fotografiji, Alija Izetbegović sa Muhammadom Alijem.

 

Politici Alije Izetbegovića, kao utemeljitetlja i predsjednika Stranke demokratske akcije, nosioca projekta nezavisne i suverene Republike Bosne i Hercegovine, nosioca organizatora oružanoga otpora srpskom agresoru, naravno, možemo naći kako dobre strane, tako i one loše. Savršeno je normalno da građanin ove zemlje izražava slaganje ili neslaganje sa njegovom politikom. No, čemu mržnja prema tome čovjeku, pa i neskriveno gađenje? Čemu negiranje onoga što je, pred našim očima, dobro uradio?

Na današnji dan prije deset godina, Alija Izetbegović napustio je ovaj svijet. Tadašnji Visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH, Paddy Ashdown, svoj govor na dženazi završio je riječima: Ovo je bio život hrabrosti, proživljen do kraja. Na ovom daru, zahvalimo Bogu.” Ne samo Paddy Ashdown, mnoštvo je javnih ličnosti iz Bosne i Hercegovine, regije i svijeta, koji o rahmetli Izetbegoviću govore u pozitivnom kontekstu. Ali postoje i oni koji misle drugačije (i ne samo misle – mezar Alije Izetbegovića jedino je (miniranjem) skrnavljeno grobno mjesto preminulih političara sa ovih prostora). Koji su njihovi argumenti?

Sve češće, iza kulise javnoga prostora, Izetbegović se optužuje što je odbijanjem Srpsko-muslimanskog “Historijskog sporazuma iz 1991. propustio priliku da Bosnu i Bošnjake spasi razaranja. Zagovornici ovakvoga stava, prije svega oportunističkih razloga radi, nikada nisu javno izašli sa ovakvim optužbama na račun Izetbegovića. “Zvjezdano nebo nad nama, moralni zakon u nama” (Kant) tačka je referencije oko koje se okupljaju ne samo probasanske političke snage, nego i pristalice svih ideologija koje isključuju jezik genocida, nasilja, agresije, a što su bila osnovna oruđa izvođača radova na gradnji tzv. velike Srbije, sa Slobodanom Miloševićem na čelu. Otuda pobornike mišljenja da je trebalo potpisati sporazum nećete često čuti u javnosti. Ali to ne znači da ih nema, sve ih je više, posebno među mlađim intelektualcima. Da li je Izetbegović trebao potpisati sporazum sa đavolom ili ne, pitanje je na koje odgovor neće dati vrijeme. Odgovori na ova pitanja imaju samo dva izvorišta – vjerovanje i nevjerovanje o (ne)važnosti ovoga, prolaznoga svijeta. No, izbacimo li iz jednačine tu teološko-etičku smjernicu, opet se nameće pitanje da li bi Bosna i Bošnjaci opstali u nekoj novoj zajednici sa Srbima? Lično, smatram da bi pristajanjem na takav sporazum Bošnjaci nestali sa ovih prostora (dio bi bio likvidiran, dio protjeran, neki bi samovoljno napustili Bosnu, a neki bi se asimilirali), a i kada ne bi, živjeli bi sa historijskom mrljom zbog nepravde učinjene Hrvatima u Bosni i Hercegovini, koji su bili eksplicitni u svom odbijanju ikakvoga oblika stvaranja zajedničke države sa Srbijom.

Nedavno mi prijatelj, u neformalnom razgovoru reče, parafraziram, “da je Alija bio pravi lider, poslao bi sina Bakira u rat, ne bi ga sakrio u kancelariji.” Sa moralnoga stajališta, argument je valjan. Ipak, naveo me na razmišljanje o kvaliteti kadra koje je Izetbegović imao na raspolaganju nakon što je, sa SDA, a u koaliciji sa SDS-om i HDZ-om, preuzeo vlast u Bosni i Hercegovini. Često je optuživan da je bio okružen zadrtim, mladomuslimanskim (čitaj: klero-nacionalnim) kadrom.

Istina, najbliži saradnici Alije Izetebgovića bili su iz tzv. mladomuslimanskoga klana, riječ je o ljudima koji su u vrijeme, kada je to bio herojski čin, mislili slobodno, ne oportuno. Upravo ove godine, navršava se trideset godina od Sarajevskoga procesa, na kojem je osuđeno dvanaest  bosansko-muslimanskih intelektualaca, a od kojih je većina postala dijelom “Alijinoga divana”: Omer Behmen, Hasan Čengić, Husein Živalj, Edhem Bičakčić, Džemaludin Latić, te Mustafa Spahić, neki su od njih. Činjenica jeste da je takav kadar više brinuo o bosansko-muslimanskim, a manje o bosanskim interesima. Nedostatak političke vizije, te dobrim dijelom frustracija svim političkim paradigmama koje su navedenima oduzele lijepe godine života, a jedna od njih je svakako i ideja suživota proklamirana krilaticom “bratstva i jedinstva”, vjerovatno je uticala na spomenute, a time i na Izetbegovića, da se bosansko-muslimanska politika za jedinstvenu državu Bosnu i Hercegovinu kreira ne toliko na onome što integrira elemente bosanskoga etno-religijskoga kolorita, nego na onome što tim istim elementima omogućava ravnopravan, ne zajednički, nego život “jednih kraj drugih”. Istina jeste da srpsko-pravoslavna etno-religijska komponenta u BiH uopće nije imala ni jednu ni drugu ideju u svojoj političkoj agendi, kao ni hrvatsko-katolička. Zbog toga se, možda, ta politička orijentiranost ka izgradnji bosanske suverenosti kao zaštiti bosansko-muslimanskih interesa, i obratno, činila jedinom mogućom. Da li je to tako, pokazat će vrijeme, procesi koji tek treba da uslijede. No, ono što je neosporno je činjenica da Alijini najbliži saradnici nisu bili dorasli zadatku koji je historija postavila pred njih.

S jedne strane frustrirani klero-nacionalisti, s druge socijalisti, a narod politički, nacionalno i državotvorno nedovoljno osviješten. Probosanske političke snage druge dvije etno-religijske komponente, nažalost, nisu bile dovoljno snažne da oslabe parcijalne bosansko-muslimansko / pravoslavno / katoličke, a ojačaju čisto bosansku političku agendu.

Predrag Matvejevic
“Ja se nalazim među onima koji su branili Aliju Izetbegovića. I ne kajem se. On je previše pošten čovjek i premalo zna lagati da bi mogao izaći na kraj sa lažovima, sa kojima je prisiljen da razgovara i pregovara. Stavljam ga među ljude kojima se ponosim što sam ih branio. On se nalazi u takvoj tragičnoj sudbini, da ne vidim kako bi neko učinio bolje da je na njegovom mjestu.”
Predrag Matvejević, hrvatski filozof

 

Pa, s kim je Alija mogao raditi? Je li mogao naći bolje saradnike od onih koje je imao? Kome je mogao vjerovati? Nije li bio lider naroda koji nije znao šta želi?[i] Kakav narod su Bošnjaci? Odgovor na osljednje pitanje možda se krije u ponašanju njegovih lidera danas.. Jasno je vidio koga vodi, za koga se bori. No, kako je i sam govorio, imao je svijest o pripadnosti narodu kojem pripada i ozbiljno je shvatio kakav historijski usud mu je Nebo namijenilo.

Neozbiljne su primjedbe da je pogriješio jer je govorio da neće biti rata. Jednom prilikom je rahmetli Nijaz Duraković rekao kako je Alija pogriješio jer nije javno pozvao građane BiH da se pripreme za nadolazeći oružani sukob. Pitam se kako bi građani BiH reagovali na takav poziv, u ondašnjem političkom ozračju, u vrijeme kada su socijalisti pokušali da izvedu državni puč i za zveckanje oružjem optuže “nacionalne stranke na vlasti”, a ne Srpsko-pravoslavnu crkvu i SANU, čiji je Milošević samo operativac bio. Bilo je to vrijeme kada nam je Rade Šerbedžija pjevao da “se more brani od kopna, a kopno od mora svog”, kada je uskrsnula Balaševićeva pjesma “Samo da rata ne bude”, kada smo u znak podrške miru mahali jugoslovenskim zastavama, a lideri SK SDP BiH (današnjeg SDP-a) pozivali da ne slušamo nacionaliste… Tek kada su počeli pristizati prognanici iz istočne Bosne, kada su Suada Dilberović i Olga Sučić poginule u Sarajevu, kada su Sarajlije shvatile da u rukama maskiranih ljudi na barikadama nisu igračke, nego prave puške, tek kada su pale prve granate na Tuzlu i slično, e tek tada poziv na organizaran otpor je imao rezultat. Uvjeren sam, da je Izetbegović početkom 1992. ili u novembru 1991., kada je bivša JNA spalila selo Ravno, u Hercegovini, pozvao građane na oružani otpor, Bosna bi šaptom pala. Siguran sam da bismo ustali protiv njega, protiv nacionalističke SDA i pozvali jugoslovensku vojsku da nas štiti. Šta bi bilo kad bi bilo, pitanje je koje, kažu stari bosanski muslimani, šejtan šapuće u uho čovjeku. Ipak, sa ili bez šejtana, treba biti pošten i reći: Alija Izetbegović je bio lider naroda koji ne bi pružio oružani otpor da mu, doslovno, goli život nije došao u pitanje.

Suočiti se sa činjenicama znači preuzeti odgovornost. Minimiziranje historijske važnosti politike koja je Bosni i Hercegovini osigurala status međunarodno priznate države, organizirala otpor i, u konačnici, spasila je od nestanka, uzrokovana je isključivo i samo bijegom od odgovornosti koju svaki građanin ove zemlje, ponaosob, ima za njenu budućnost. (Ostavimo po strani hroničnu neposobnost njenih aktuelnih lidera da Bosnu “izvedu na zelenu granu”.) To minimiziranje nekada je posljedica, a nekada uzrok, procesa relativizacije odogovornosti za ratne sukobe na prostorima bivše Jugoslavije, u periodu 1990. – 1995., procesa intenziviranog posebno posljednjih deset godina. Sasvim je logično da pristalice mišljenja da su za sva zla krivi nacionalisti, obavezno “svi nacionalisti”, ne mogu “jednog nacionalistu” izdvojiti iz safa, a taj “jedan nacionalista” je upravo Alija Izetbegović. Otuda i sve češći napadi na njega iz redova naroda čiji je lider bio.

Tesko je oteti se dojmu da je Izetbegovic bio jedan od rijetkih lidera svjesnih nemoci ovosvjetskih moci
“Znate kako ih je opisao Meša Selimović u romanu ′Derviš i smrt′: Primaju nerad sa Istoka, ugodan život sa Zapada. (…) Ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom, dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je šta se oko njih događa, a onda, odjednom, sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači. (…) a lako im dosadi jedan čovjek, makar im činio i dobro. (…) zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega, moji su i ja sam njihov kao rijeka i kaplja, i sve što govorim, kao da o sebi govorim. Tako govori Mešin Hasan s pjesničkim pretjerivanjem. A ja bih rekao da već 60 godina prilično poznam narod kojem pripadam. Mogu reći da ga znam i imam neku predstavu o njemu od 1940. godine pa naovamo. Upoznao sam ga u miru i ratu. To je dobar narod, narod u kvalitativnom usponu, ako se tako može reći, koji je izdržao mnogo i koji će preživjeti i ove najnovije nevolje. U svakom slučaju, kakav god je, ja sam njegov dio.”
Alija Izetbegović o Bošnjacima, u intervjuu za “Start”, 2003.

 

Lično, ono što mi je smetalo kod prvog političkog lidera nezavisne Bosne je manjak njegovoga političkoga i bosanstva i bošnjaštva. Ponekad imam dojam da je bio zainteresovan samo za muslimansku komponentu u BiH, ali i šire. No, može li mu se to zamjeriti ako je opće poznato da su južnoslavenskim muslimanima inicijatori rata planirali nestanak? U jednom neformalnom razgovoru, bosanskohercegovački konceptualni umjetnik Nebojša Šerić Šoba, pripadnik Armije Republike BiH, kritikovao je politiku Alije Izetbegović na sljedeći način, parafraziram: „Krivo mi je što nije rekao da se više bori za muslimane nego za Bosnu. Ali, i da je to javno rekao, ja bih ostao u Armiji R BiH i branio muslimane, jer su oni najveća žrtva rata u Bosni.“

Šta je važnije, bosanski muslimani ili Bosna? Izetbegović je ovako riješio dilemu: “Nema muslimana bez Bosne i nema Bosne bez muslimana.” Možda se realna slika o Izetbegoviću krije u načinu na koji ga je doživljavao fra Petar Anđelović: Aliju Izetbegovića često sam susretao. Imao sam dojam da silno pati. Jer život mu je dodijelio ulogu koja je nadrastala njegove snage. No, on se borio i nastojao učiniti ono što je bilo moguće. Pri tom sam naučio poštovati ga, računajući s tim da se u životnoj borbi mogu načiniti i pogrješke. Stoga, dok se prisjećamo Alije Izetbegovića, želim da mu Svemogući i Svevišnji bude milostiv i da ga nagradi za sva njegova poštena nastojanja i za sva njegova poštena djela koja je tokom života učinio.”

Alija

 

 

Smatram da je Izetbegović pogriješio samo u jednome: inicirao je ili je podržao inicijativu debosnizacije i bošnjakizacije Armije Republike Bosne i Hercegovine. Smatram to njegovom historijskom greškom. Brojevi o procentualnoj zastupljenosti nemuslimana u Armiji Republike BiH, najmanje su važni. Armija R BiH nije smjela izgubiti svoju nad-nacionalnu bosansku dimenziju, sve i da je samo jedan Srbin ili Hrvat nosio uniformu sa zlatnim ljiljanima. Pred historičarima je zadatak da istraže (ne)opravdanost takve odluke. Kao i svih njegovih odluka, uostalom. Politika Alije Izetbegović još uvijek nije valorizirana. Vrijeme je da počne taj process. No, ono što se teško može negirati je sljedeće:

U mladosti, za vrijeme 2. svjetskoga rata, nije bio ni na strani komunista, ni na strani ustaša. U socijalističkoj Jugosalviji nije bio oportunista. Bosanskim muslimanima izgradio je politički subjektivitet. Prvi put u povijesti (Jugoslovenska muslimanska organizacija (JMO) Mehmeda Spahe nije bila relevantan politički subjekt) bosanski muslimani imaju svoga političkog predstavnika. Utemeljio je, dakle, političku partiju koja je, ne samo bosanskim muslimanima, nego i muslimanima na prostorima bivše Jugoslavije (osim Albanaca) osigurala politički legitimitet u zemljama bivše Jugoslavije, pa i u Evropi. Realizirao je projekt nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine, Organizirao je otpor agresiji i, bez obzira na političku pat poziciju koja nam je ostala od Daytona, pobijedio u ratu – Bosna, kao država, i Bošnjaci, kao narod, nisu nestali. Ostavio je u nasljeđe stranku koja ne promovira šovinizam, mržnju, i koja, svi su izgledi, polahko prerasta iz etno-nacionalne u bosansko-građansku partiju.

Možemo problematizirati neke njegove odluke, poteze. Ali, teško je ne odati mu priznanje za sve što je učinio. Richard Holbrooke je bio eksplicitan: „Mislim da ova zemlja danas ne bi postojala da nije bilo Izetbegovića. Bez obzira na probleme u kojima grcamo, nezavisnost Bosne i Hercegovine je nemjerljivo važan kapital koji njen narod ima u svojim rukama. Osporiti zasluge Aliji Izetbegoviću za to, nekorektno je i nepošteno. A, šta ćemo mi sa tim kapitalom, ovisi o nama, ne o njemu. Njemu, Uzvišeni Bog neka grijehe oprosti i uvede ga u rajske perivoje.


[i] Sjetimo se samo predizbornoga skupa iz Foče: tisućama okupljenih muslimana, Izetbegović je postavio pitanje:

–          Hoćemo li mi islamsku državu?

–          Hoćemooooo! – uslijedio je odgovor mase.

–          Nećemo! – glasno je izgovorio Izetbegović.

–          Nećemoooo! – potvrdili su okupljeni

4 komentara na “Alija Izetbegović, neosnovano osporavan lider

  1. Srbi che uvek smatrati da su Bosanci Srbi. Kao i Hrvati. Smatramo da su istorijske chinjenice na nashoj strani. Zato se ne pricha da je sveti Alija bio pripadnih NDH Handzr divizije koja je chinila stravichne slochine nad Srbima. To koliko i kako su nas pobili, kuvali bebe i od njih pravili sapune, pa delili po Srbiji kao neko sledovanje. Dakle, ako argument nije da je Tvrtko posle boja na Kosovu (gde je uchestvovao njegov vojvoda i doneo vest o pobedi!), bio jedini legitimni naslednik loze Nemanjicha i poneo titulu Kralja Srbalja i podunavlja, onda ne zasm shta je. Cilj austromadjara i Vatikana je potpuno isti bio i onda i sada je – da se Srbi jednostavo eliminishu odavde. Uspeli su to preko Hrvata i preko stvaranja Boshnjachke nacije ‘60ih.Mnogi Muslimani u Bosni su se osechali itekako kao Srbi i znali su svoje poreklo. Problem je nastao posle sabora protiv Bogumila u Rasu (tadashnja prestonica, a sada Sandzak dzmahirija). Najvecha nasha greshka je to shto nam je to Pravoslavlje bilo temelj drzavnosti, pa smo ispisali iz Srba one koji nisu bili Paravoslavni. Dakle,ako ja predjem u neku marsovsku veru, nisam mogla izbrisati svoj DNK, svoj ehnos. To ne moze ni po jednom zakonu.

    1. Irina, dvojio sam da li da odobrim ovaj komentar ne zbog političkih stavova iznesenih u njemu, nego zbog mentalnih slika koje u čitaocu mogu izazvati tvoje riječi, a koje graniče sa najcrnjim hororima.

      Temu si promašila. Ovo je prigodan tekst o prvom političkom lideru bosanskih muslimana, upriličen povodom deset godina njegovoga preseljenja u, ako Bog da, bolji svijet, a ništa od onoga što si ti napisala veze nema sa tekstom.

      No, kad god se spomenu islam, muslimani, Bošnjaci, Bosna, reakcija sljedbenika velikosrpske ideologije je uvijek ista. Nije bitno šta je tema teksta, bitno je, kao mantru, ponavljati da Bošnjaci nisu narod, da su oni Srbi koji toga nisu svjesni, da je za zla na prostorima bivše države kriv Vatikan i Nijemac i tako dalje. Ništa novo, ništa iznenađujuće. U konačnici, ništa o čemu bi iko ozbiljan trebao pričati i raspravljati.

      Ono što je, prema mome mišljenju, veoma opasno, infernalne su slike koje ti se roje po glavi kad se spomenu muslimani. I ovo ti nije prvi put. I ne samo tebi. I to je ono što me brine u dijelu srpskoga diskursa.

  2. Nazalost, AIzetbegovic je bio skamenjeni duh u tudjoj vjeri nepoznatog jezika, nedorastao politicar vremenu u kojem je zivio i radio … daleko od toga da je bio drzavnik … nije imao viziju razvoja BiH, niti je razumio … istina je da je poslije pokusao je da reterira … analizirati to kroz prizmu “o mrtvima sve najbolje” … daleko je od objektivizacije … mladji narastaji ga najvise “mrze” (doslovno) … zbog posljedica njegove politike, u kojem uziva samo njegova familija i partija … ne slazem se sa rijecnikom kojim ga opisuju …
    razlika izmedju “politicara i drzavnika” najbolje opisuje knjiga: http://www.amazon.com/Ataturk-Biography-founder-Modern-Turkey/dp/158567334X

    1. Bato, ne znam šta bi mogla značiti metafora “skamenjenog duha u tuđoj vjeri nepoznatog jezika.” Dijelim tvoje mišljenje da se objektivna analiza Alijine politike ne smije voditi načelom “o mrtvima sve najbolje”. Mene je taj čovjek fascinirao u ratu, a i poslije rata. Smatram da je u politički diskurs unio elemente na kojima bi mu pozavidjela većina političara.

      Ne znam da li njegova familija uživa u plodovima njegova rada. Sve te priče o Bakiru Izetbegoviću, kao nekome ko vedri i oblači… Ima li kakvih dokaza. Samo pred dokumentima mijenjam mišljenje o nečemu ili nekome. Kao što sam pred krvavim dokumentima promijenio mišljenje o Jugoslaviji.

      Mladi ga ne vole. Mladi nikoga ne vole. Apatija, sveprisutna, možda se najbolje oslikava u muzici koju danas mladi slušaju, od turbo-folka, do Ede Majke i Frenkija. Čitaju – ništa. Zanima ih – ama baš ništa. Mišljenje mladi nemaju, pa ni glasa. Sve što znaju, bar ovi naši u Tuzli, popit’ pivu ispred Jale, jebat’ majku svim političarima, prije svega Aliji.

      Iako su nam mišljenja na ovu temu različita, neizmjerno mi je drago što si komentarisao tekst, iskreno ti se zahvaljujem.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s