Ratno Sarajevo neće iz mene

“Rachegedanken von Demut gepeitscht / Du siehst und hörst nichts mehr / Deine kranken Gefühle / geben ihm keine Chance / Deine Wut will nicht sterben / nur dafür lebst Du noch.”  (Rammstein: “Wut will nicht sterben”)

 

 

Ratno Sarajevo, kako stvari stoje, nikada neće izaći iz mene. Kako i na koji način taj galimatijas artikuliranih osjećanja, koja opet, osim jednog, nemaju artikulirane označitelje, utiču na moju percpeciju stvarnosti, ne znam. Ono što znam je ime tog jednog (od više) osjećanja koja me prožimaju kad god me nešto podsjeti na stradanje Sarajeva. To ime je – bijes. Ne postoji preciziran oblik pojavnosti koji me vrati u ratno Sarajevo, to može biti neka slika, pjesma, video-klip, simbol neke političke partije, izraz nečijeg lica, i ne postoji određeno vrijeme u kojem me te pojavnosti omame, isključe iz recentne stvarnosti, otmu mi kontrolu nad emocijama. 

U proteklih dvadeset godina spoznalo se što se nije znalo. Primjera radi, “hladnije glave” promišljam o političkim gibanjima krajem prošloga stoljeća, zbog čega se evo pet godina kanim da napišem tekst kojim ću braniti legitimitet postojanja manjeg bh. entiteta. Ili, recimo, činjenice o stradanjima Srba koji su ostali u Sarajevu: nisam ostao isti poslije teksta Vildane Selimbegović, objavljenog prije nekoliko godina u „Danima“, o jednoj Srpkinji koja se dobrovoljno prijavila u Armiju R BiH, kako bi kao medicinska sestra pomagala ranjenicima, a kojoj su, zločinci u našim redovima, odveli i ubili roditelje dok je ona bila na liniji fronta.

Ne možemo biti isti, ako smo bića razuma, odnosno danas ne možemo imati isto mišljenje o bilo čemu, pa i o ratu u Bosni, kakvo smo imali prije dvije decenije. S druge strane, teško je ostati imun i na političke igre i igrice, praćene ovim ili onim medijsko-propagandnim, akademskim i „akademskim“ aktivnostima, koje imaju za cilj zamagljivanje jedne brutalno jasne činjenice: vojne formacije instalirane na brdima oko jednoga grada ubijali su građane toga grada, bez razlike na njihovu nacionalnu, vjersku, političku, dobnu određenost, više od tri godine svaki dan ubijali, snajperima ubijali djecu, žene, stare ljude, mlade ljude, palili i rušili njihove kuće, zgrade, ulice, kafiće, parkove, svaki dan, svaki dan ubijali, rušili i palili, a mi sve to gledali na televiziji. Cijeli svijet je to gledao na televiziji. To su činjenice. Činjenice, pred kojima posustaje svaka politička korektnost, volja da se čuje i glas onih koji su instalirali tu vojsku po sarajevskim brdima i planinama, namjera da se napravi kompromis, a zarad bolje budućnosti ljudi u ovoj zemlji. Jer, nisam siguran šta je teže: bježati od granata i snajperskih metaka ili „živjeti mirno sa svojom boli, svejedno da li je mačka crna ili bijela.“ (Branimir Štulić)

DEPO-portal objavljuje seriju tekstova „Ugasle zvijezde bh. estrade“, u jednom od njih spominje se Muharem Vojniković, autor pjesme i spota „Hare Krishna masallah“. Sjećam se da mi je ta pjesma išla na živce kad sam je prvi put čuo, ali danas kada sam pogledao spot… Pojavnost koja me vratila u ratno Sarajevo, rasplamsala spomenuti „galimatijas artikuliranih osjećanja koja, osim jednog, nemaju artikulirana imena“, lica su ljudi koja se pojavljuje u spotu. Od djevojke koja nam je na početku „poželjela dobrodošlicu u svijet ritma“ pa do ostalih lica koja se pojavljuju u gro-planu.

Ti ljudi. Ljudi! Kako su živjeli sve to vrijeme? Kako danas žive, ako su preživjeli? Kako razmišljaju, osjećaju, a i kako mogu razmišljati i osjećati? Mogu li razmišljati i osjećati kako bi željeli ili mislili da treba ili kako moraju? Može li njima iko išta zamjeriti? Ja ne mogu! Ja nijednom Sarajliji ni Sarajki ne mogu ništa zamjeriti, ma šta da napravi. Ne mislim na one što su iskoristili stradanje da se spuste iz svojih sela i zaseoka u grad, nego na građane Sarajeva koji su preživjeli rat i kojima jedini ozbiljan grijeh može biti indolentnost spram predratnih političkih dešavanja, općenito. Ali u toj grješnosti nisu usamljeni, dijele je sa ostatkom nacije kojoj pripadaju (u nekom drugom kontekstu možda možemo reći da su Bošnjaci dobili ono što su, historijski, zaslužili: politički nemar skupo se plaća), pa ga u ovom slučaju možemo zanemariti. Ono što se ne može zanemariti su slike iz ratnoga Sarajeva, grada u kojem simulakrumi ne prolaze. Slike koje mi, ne kad ja hoću, rasplamsaju bijes (ne zato što mrzim, jer ne mrzim) ili nanovo aktueliziraju pitanje: „Sarajevo, što je to što me vuče k tebi?“

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s