Živimo u ledenom dobu. Spalimo filozofske fakultete da se zagrijemo.

Neće biti gore poslije 6. Februara 2014. godine u Bosni i Hercegovine, osim ako se drugačiji od predstavnika instuticija sistema u našoj zemlji ne samoorganiziraju u ideološki jasno profilirane političke partije i ljudima ponude ozbiljnu alternativu.

Zgrada Vlade Tuzlanskoga kantona, dan poslije. (Photo: Amel Emrić)
Zgrada Vlade Tuzlanskoga kantona, dan poslije. (Photo: Amel Emrić)

Dobro je što se sve ovo desilo u Bosni i Hercegovini. Dobro je što su višemjesečni, mirni, jedva zapaženi protesti radnika tuzlanske DITA-e 6. februara dobili ozbiljnu, a već dan poslije preozbiljnu dimenziju, koja se proširila na ostale gradove većeg bh. entiteta, preciznije dijelove naseljene većinski bošnjačkim stanovništvom plus Mostar u kojem su i Hrvati i Bošnjaci radili isto što i građani Tuzle, Sarajeva, Zenice i Bihaća. Dobro je i što se palilo, ali samo zbog jednog razloga – konačno, suočili sa onim lacanovskim realnim, „onim“ što se razumom / jezikom, kao sredstvom komunikacije, nije dalo izraziti, ali jeste već dugo bilo označeno simbolima kao što su zgrade vlada kantona. Razumljiv je i vandalski nasrtaj na zgradu  Predsjedništva BiH, koja nekada, uistinu, jeste bila simbol otpora Sarajeva i Bosne zlu velikosrpske ideologije, ali godinama se značenjsko polje te oznake / zgrade premještalo iz pozitivnog (otpor, borba, pravda, država) u negativno (apsurdan sistem, neopravdan glamour, nemar). Dakle, dobro je što se palilo, jer zgrade koje su gorjele bile su institucije sistema koji je omogućio maloj grupi ljudi da građanina / građanku ove zemlje siluje u zdrav mozak više od jedne decenije. (Neko će reći dvije decenije, ali, evo, halalimo im onu poslijeratnu, možda politički lideri nisu mogli dovoljno brzo  razumjeti Dejtonski ustav, entitetske ustave, kantonalne ustave…). Uostalom, čemu briga za simbolima institucija sistema koji štiti one što flagrantno odbijaju ikakvu komunikaciju sa svakodnevnim životom u Bosni i Hercegovini. Kakva osjećanja u građaninu Tuzlanskoga kantona izaziva zgrada bivšeg holdinga SODASO? Ili zastava Tuzlanskog kantona? Kakav osjećaj u građaninu BiH izaziva njena zastava, himna bez teksta? Osjećate li ponos kada vidite zastavu Federacije BiH? Možda bismo trebali zapjevati: „Federacijo, borba te rodila! O, Federacijo, narod te slavio. Ljubav te, zemljo, naša napojila. Budi ponosna, Federacijo!“ – prije  više od dvadeset godina, tuzlanski umjetnik, Began Turbić, instalirao je u centru grada lubenicu, u koju je usjekao polumjesec i zvijezdu: izvana zeleno, iznutra crveno. Mi još uvijek mazohistički uživamo u sjećanju na „Titino doba“, mi nismo napravili ni mali korak u tranziciji iz totalitarnog u demokratsko uređenje države. Označitelji su se promijenili, označeno je ostalo ama baš isto. Sasvim je prirodan i očekvian udar na spomenute označitelje.

Haos je prilika za ljevičare, koji opravdani bunt građana zloupotrebljavaju za promidžbu vlastite ideologije.
Haos je prilika za ljevičare, koji opravdani bunt građana zloupotrebljavaju za promidžbu vlastite ideologije.

Ipak, nema sumnje da moramo biti zabrinuti zbog mogućnosti da će demonstracije i paljevine pospješiti artikulaciju onih ideologija koje smatraju da se država uređuje na ulici, ali isto tako ne bi bilo loše da se pospemo pepelom po glavi i naučimo da je običan, mali čovjek, da su njegov život, njegova imovina i njegova čast razlozi zbog kojih se država gradi, usavršava, unapređuje. A, upravo taj mali Bošnjo je vrisnuo, udario, jer drugačije niti je mogao. Ali, nije ni znao, što je, mišljenja sam, krucijalni problem našega društva – neznanje, ono je što nas može odvesti u ovozemaljski pakao. Mi imamo osjećaj za demokratiju, ali nemamo znanje.

Visok nivo demokratske svijesti građanstva (većinski bošnjačkoga), koje je mahom protestiralo, razvidan je bio u dva navrata u protekle dvije decenije. Ako bismo u postjugoslovenskim državama stepen demokratske svijesti mogli mjeriti količinom odbijanja nacionalnoga političkog diskursa, onda možemo reći da je u Bošnjaka visok stepen demokratske svijesti, jer su u dva navrata pokazali da nisu zaslijepljeni mantrom „jedan narod – jedna partija – jedan nacionalni interes.“ Dva puta, Bošnjaci su odbijali dati povjerenje Stranci demokratske akcije (SDA) i vlast u ruke davali tzv. građanskoj, opciji Socijaldemokratske partije (SDP). I jedna i druga politička partija umnogome je pokazala svoju kvislinšku narav, prije svega pljačkom i skrivanjem pljačke. Bahatost, ponižavanje građanina i njegove svijesti, legalizirana pljačka privatnih poduzetnika nevjerovatnim nametima i visokim porezima, sistemsko nametanje nesposobnosti kao sposobnosti, a morala kao naivnosti, očajan obrazovni sistem i nedovoljno kvalificirani prosvjetni radnici, samo su posljedice jedne ideologije koja bi se mogla atribuirati kao koruptivno-nepotistička, u kojoj su ogrezle dvije najveće bošnjačke političke partije, SDA i SDP, ali ni one koje okupljaju ostatak bošnjačkoga i probosanskoga političkoga tijela (SBiH, SBB, NS…) ne daju nikakve signale da su išta bolje. Riječ je o partijama koje nemaju ideologiju, nemaju misiju, viziju, ciljeve, plan za ostvarivanje tih ciljeva. Kako će, recimo,  ovakva vlada / vlade dovesti investitore u zemlju, ako nema(ju) plan ekonomskoga razvoja? Kako i jedna i druga partija imaju namjeru pomiriti narode u Bosni, ako SDA, zajedno sa SBiH i SBB-om ne prestaje ujedinjavati bošnjake viktimološkim sindromom, a SDP i NS uporno odbija prihvatiti činjenicu da je Srbima i Hrvatima jako važno da im se u Bosni, u kojoj najviše ima Bošnjaka, omoguće instrumenti  zaštite vlastitih nacionalnih interesa, ma kakvi da su? A, još kada svem ovom galimatijasu apsurda dodamo zapjenjene komuniste, koji su tako sigurni da se problemi jednostavno mogu riješiti zabranom ispoljavanja religijiskih i nacionalnih osjećanja i „vraćanjem fabrika radnicima“, prosječan čovjek uistinu mora biti isuviše mentalno jak da ne baci kamen ili molotovljev koktel na zgrade u kojima stoluju hranioci sistema apsurda i otvorenoga vrijeđanja inteligencije.

Ali, opet, bolje ikakav sistem, nego nikakav. Naš sistem je komplikovan onoliko koliko je komplikovana i naša nacija, razvaljena etnički, ekonomski, moralno, kulturološki… Mi smo se jedva snašli kad smo preko noći izašli iz jednoga, islamsko-orijentalnoga u drugi, kršćansko-evropski kulturno-civilizacijski krug. Pa, taman kad smo se malo navikli na Zapadni sistem vrijednosti, Gavrilo je ubio princa Ferdinanda i otišli smo u rat, poslije kojega su se preživjeli probudili u državi za koju ih niko nije pitao da li je žele. Koliko-toliko, nekako smo se snašli u njoj, ali ne lezi vraže, napravila se nova država u kojoj su svi morali biti jednaki, bez obzira zato što nisu. Umorni, počeli smo gubiti svijest o kolektivnom identitetu, dok nas nisu probudile  nevolje s one strane Une, Save i Drine. Jedva smo ostali živi, ali po našu imovinu i našu čast došli su – oni koje smo izabrali da vladaju nama. Drugim riječima, odgovornost za nepodnošljivo stanje u zemlji ima i sam narod, građani. Kakav narod, takva vlast. A, kakav je narod?

„Narod nije blećak.“, izjava je rahmetli Alije Izetbegovića, zbog koje je ismijavan po mainstream medijima u Bosni. Ali, Izetbegović je bio u pravu. Narod nije glup, samo s pravom traži zakon isti za sve, koji mora garantirati država, i znanje, upute, smjernice koje mu mora ponuditi akademska zajednica, koje nema. Koja je mnogo veći problem od nesposobnih političara u vlasti. Stoga se i apel mladog ekonomoskog i političkog analitičara, Danijala Hadžovića: „Ako želite istisnki boljitak u zemlji, onda spalite zgrade filozofskih fakulteta.“, percipiran, naravno, kao ironijski odgovor onima koji misle da nasilno treba mijenjati sistem, treba uzeti zaozbiljno.

Fahrudin Radončić, lider SBB-a, maksimalno je zloupotrijebio proteste u Bosni kako bi dobio političke poene koji će mu, prema svemu sudeći, možda i donijeti koristi na predstojećim izborima.
Fahrudin Radončić, lider SBB-a, maksimalno je zloupotrijebio proteste u Bosni kako bi dobio političke poene koji će mu,      prema svemu sudeći, možda i donijeti koristi na predstojećim izborima.

Poput političara u zemlji, intelektualci ne posjeduje elementarno znanje o mogućim ideologijama koje vladaju svijetom stoljećima, osim jedne – marksističke. A i nju ne poznaju dovoljno, niti  njoj nisu dosljedni. Javne ličnosti iz tzv. akdemske zajednice ostavljaju dojam napušenih i pripitih buntovnika bez razloga, odvojenih od realnosti u jednakoj mjeri kao i političari što su odvojeni. Otuda je logično što nikakva aktivnost, nikakva organizirana društvena akcija koja bi mogla pokrenuti procese nužnih promjena u društvu, od njih nije potekla, niti će. Svojim učenicima i studentima raspiruju osjećanja gorčine nesuvislim izjavama o nacionalizmu kao ključnom problemu društva, jer da uđu dublje u suštinu problema oni jesu sposobni, ali nisu dovoljno moralni. Oni nemaju etički stav. Oni imaju malograđansku satisfakciju samopromocije i u njoj uživaju. Briga za nacionalnu i državnu zajednicu, njima je strana, jer im je do Bosne i Bošnjaka stalo upravo onoliko koliko i „jedno i drugo“ percipiraju kao nužno zlo koje se mora trpjeti, jer se Titina Jugoslavija raspala i teško da će se sastaviti, ponovo. Otuda i njihova snažna podrška instituciji „plenuma“, što je apsurd neviđenih razmjera. Ako iko treba da se suprotstavi instituciji kakva je „plenum građana“, onda to trebaju uraditi intelektualci, kojima mora biti jasno da je takav vid komunikacije savršen za manipulaciju pojedinaca grupama, gori i opasniji od „zlih političara“ na vlasti, jer se političari izborima mijenjaju i zakonski mogu biti pozvani na odgovornost, dok „koordinatori radnih grupa na plenumima“ ne mogu biti zakonski odgovorni za moguće posljedice do kojih može dovesti sprovođenje „odluka plenuma“. Plenumi imaju samo jednu pozitivnu karakteristiku, a koju je primijetila bosanskohercegovačka umjetnica Belma Bešlić: kratkoročno, plenum je građanima vratio „nadu da je promjena moguća“, a ima i elemente kolektivne psihoterapije, nama tako potrebne. Budući da i mediji u našoj zemlji ne vole raditi svoj posao (davati građanstvu informacije, a ne mišljenje i kvalifikacije, upozoravati na konkretne probleme sa kojima se građani stalno suočavaju, a ne samo repetirati „kako nam je grozno“), njegovo veličanstvo Građanin, konačno, ima priliku da kaže nešto, a da ga neko čuje. Problem takve psihoterapije je što liječi samo simptom bolesti, no ne i samu bolest. Organizatori plenuma se ponašaju kao psihijatri kojima se ne da raditi / razgovarati sa pacijentom, pa mu za noćne more koje ima u posljednje vrijeme prepiše teške sedative i ne kaže mu da sve probleme koje ima, ipak, sam mora riješiti. Dobro je primijetio Dževad Hodžić u Oslobođenju: „Prekretnički potencijal nezadovoljstva velikog dijela građana osujetit će upravo plenumi građana.“

Asim Mujkić, profesor na Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, plenum je atribuirao kao "praznik demokratije".

Asim Mujkić, profesor na Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, plenum je atribuirao kao “praznik demokratije”.

 Gore biti neće, vječiti sam optimista. Iako političari i intelektualna zajednica nemaju etički stav, niti viziju, niti ideologiju, iako mediji ne rade svoj posao, a umjetnici  ili ne postoje ili ne znaju doprijeti do javnosti, nije sve izgubljeno. Ostavljen je prostor, za ozbiljne ljude koji moraju  prepoznati vakuum u kojem se ova zemlja našla i ispuniti ga jasnom političkom i ekonomskom paradigmom. Nama neće pomoći ni Evropa, ni Turska, ni SAD. Nikakvi novci i nikakvo ukidanje kantona i entiteta neće pomoći Bosni i Hercegovini. Potrebna su nam sistemska rješenja koja moraju ponuditi nove generacije. Ako iole ima patriotizma u ovoj zemlji, onda će se pojaviti nove, ozbiljne političke partije, kojima cilj neće biti doći na vlast kako bi njeni članovi zapošljavali tečiće i amidžiće, švalerke i švalere, u javne institucije, nego će im cilj biti spašavanje Bosne, koja nikada nije bila bliža raspadu. Ne postoji ta količina gvožđa koja je može spaliti, to je nekoliko puta kroz povijest pokazano. Ali, mi imamo problem duhovne i intelektualne prirode. Našem brodu, potreban je ideološki kompas.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s