Kako je Edo Maajka otkrio stvarni identitet bošnjačkoga društva

Nije mi jasno kakva je magija kojom je Borislav Ristić, srpski liberalni intelektualac iz Hrvatske, na osnovu govora mržnje evidentnog na komentarima Facebook-statusa jedne od tisuću estradnih bh. zvijezda, te odsustva javne reakcije na taj govor mržnje, uspio izvući zaključak kako je identifakcijski temelj njemu susjednog, bošnjačkog, društva „koncept multikulturnog društva koje treba počivati na bošnjačkom ekskluzivizmu i njegovu izvorno ljevičarskom antisemitizmu.”

Još manje mi je jasno kakve veze bošnjački antisemitizam ima sa recentnim političkim problemima u Bosni i Hercegovini, čija priroda nema dodirnih tačaka ni sa pozitivnim ni sa negativnim odnosom prema Jevrejima, pa da se na osnovu te veze, koja je vjerovatno jasna samo Ristiću, izvuče održiv zaključak da se „bošnjački multikulturalizam nalazi na nizbrdici antisemitizma“, da je sastavnica „čuvenog“ bosanskog multiukulturalizma „mala, prljava tajna“, koja je za njega „bošnjački nacionalizam“ (Mala prljava tajna tog multikulturnog projekta je bila da on treba biti podržan bošnjačkim nacionalizmom.”), da je pokušaj „obnove bosanskog društva na multikulturalnim temeljima … taj projekt multikulturne Bosne i Hercegovine samo tanka koprena bošnjačkog nacionalizma i unitarizma”, te shodno tome da je „samo netko tko nije vidio ovu mimikriju multikulturalizma, unitarizma i bošnjačkog nacionalizma mogao biti iznenađen ovakvim izljevima šovinističke mržnje od strane Bošnjaka, čijoj žalosnoj poplavi možemo svjedočiti ovih dana.“

Briljantno! Samo, gle, niti jednog argumenta kojim bi se mogla potvrditi ovakva epohalna otkrića o suštini bošnjačkoga društva i njegovih političkih ciljeva. Osim, kako rekosmo, verbalnog pogroma nad Edom Maajkom i odsustva reakcija na taj sraman čin. Stoga, želim reći nešto o tome.

Edo Maajka, bosanskohercegovački reper (za mene stihoklepac, za mog Ristića umjetnik), na svom Facebook-zidu napisao je poruku da je „u zadnjih oko mjesec danaobjektomsistematskog napadaputem weba”, zbog toga što je oženjen Jevrejkom: “Ako pogledate, većina tih uvreda dolazi iz razloga jer sam oženjen Jevrejkom. To pokazuje mržnju prema Jevrejima koja me je iznenadila količinom.“, kaže Edo Maajka.

 

Lično nisam znao za napade na porodicu Ede Maajke i njega, dok na jednom Fb-zidu  nisam vidio prenešen status. Ne znam ni kakvi su ti napadi, imaju li realnu težinu ili ne. No, bilo kako bilo, samo ono što se moglo pročitati na komentarima ispod statusa dovoljno je da se čovjek zgrozi i da osudi, ni manje ni više, nego javni linč. Bez želje da u bilo kom smislu relativiziram mrak govora mržnje usmjeren prema bosanskohercegovačkom reperu, želim objasniti zašto nisam iznenađen onim što se desilo slavnom reperu.

Bitan faktor u promišljanju i razmjeni mišljenja o događajima mora biti i kontekst unutar kojega se ti događaji odigravaju. Kakav je kontekst u kojem kominukatori na društvenoj mreži Facebook (govorimo o komunikaciji na društvenoj mreži Facebook, jer Ristić iz nje izvlači zaključke o političkoj agendi jednog naroda) „promišljaju“ i „razmjenjuju mišljenja“ o aktuelnim događajima na svetoj zemlji i kakav je ideološki profil komunikatora – ljubitelja tekstova i muzike Ede Maajke? Šta možemo očekivati od komunikatora koji pojma nemaju o historiji vlastite zemlje, a ne o Šamu, i koji, k tome, saznaju da je u nepun mjesec dana u Gazi ubijeno skoro dvije hiljade civila, od čega skoro 30 % djece, i to da još uvijek nema odgovora na pitanje da li je zaista Izrael toliko nemoćan da ne može na drugačiji način riješi problem sa Hamasom?

Od prosječno informiranih građana, a posebno od mladih ljubitelja rep glazbe, pripadnika hip-hop kulture, nije realno očekivati drukčiju reakciju. Ne opravdavam je, ali mi je razumljiva, prije svega zbog političkog konteksta unutar kojega komentaroti žive,  koji jeste dominantan, i kojem oponiram i ja, kao i Ristić. Riječ je o političkom kontekstu  koji možemo slikovito opisati kao organizam čijim venama kola krv jakobinizma, a koji nije dijelom suštastva samo bošnjačkog političkoga konteksta. Izrael se, u takvom političkom kontekstu, neopravdano poistovjećuje samo sa Jevrejima. U „slučaju Edo Maajka“ mi najmanje imamo kontakt sa antisemitizmom. Mi imamo problem sa vrijednosnim sistemom  jedne  (kulturološke) grupe, u kojoj samo na označiteljskom nivou, na nivou simbola, ispliviva antisemitizam, a na nivou označenoga imamo nešto sasvim drugo –  problem raje (Edini fanovi) u kojoj se jedan njen član (Edo Maajka) usudio ne misliti kao i većina. Ideološki, Edo Maajka se uopće ne razlikuje od mnoštva svojih simpatizera, svi su oni jedna „ideološka raja“. No, za razliku od svoje raje nije na cover-sliku svog Fb-profila stavio palestinsku zastavu, ne postavlja slike izmasakrirane djece, ne piše „Free Palestina“… Zašto? Sigurno ne zato što, kako Ristić smatra „Edo iskreno vjeruje u koncept multikulturalnosti“, prije će biti da je zato što problem u Gazi posmatra iz izraelske perspektive, što, naravno, ne delegitimizira niti u moralnom smislu devalvira njegov stav. Logično je što je Edo rezerviran i poziva na mir, ne osuđuje nikoga. Ali to njegovoj raji nije dovoljno. On je za vrijednosni sistem grupe kojoj pripada izdao svoje fanove, koji nisu samo Bošnjaci, ne zato što ne osuđuje Izrael, nego zato što ne radi što rade i oni. Izdaja  (brak sa Jevrejkom) koju vidi Ristić, to zapravo nije, jer Edo Maajka nije doživljavao organizirane verbalne napade do sada, iako je već nekoliko godina u braku sa Jevrejkom i živi u Izraelu. Međutim, u bijesu, u atmosferi u kojoj raja linčuje jednog svog člana, ništa nije sveto i sva sredstva su dozvoljena, pa i rasizam, šovinizam, antisemitizam. Da je kojim slučajem situacija obrnuta, da vlada proizraelsko raspoloženje u svijetu, da raja na profilne slike stavlja Davidovu zvijezdu, slavi IDF, a Edo bio rezerviran spram svega i pozivao na mir, zasigurno bi bio verbalno ličnovan islamofobnim sadržajima, prigovaralo bi se njegovom moralu u stilu: „Kako te nije stid, žena ti je Jevrejka, a ti nećeš da osudiš Hamas.“ i slično.

Prema tome, javni linč Ede Maajke od strane njegovih fanova, nipošto od bošnjačke javnosti, mogao bi se percipirati i kao problem kulturološke, ne političke prirode, struktuirane na bilo kakvoj ideologiji.

Ipak, neovisno o „javnom linču bosanskohercegovačkoga umjetnika“, neovisno o tome da li je govor mržnje kulturološke ili političke prirode, treba se zapitati ima li bošnjačkoga anitisemitizma?.

Nema nikakve sumnje da je i među građanima Bosne i Hercegovine, a time i Bošnjacima,  zavladalo antiizraelsko raspoloženje. Što je jači intenzitet antiizraelskog raspoloženja, to je veća mogućnost da se pojavi i antisemitsko. I ono se, nažalost, pojavljuje. Kako među Bošnjacima, tako i među ostalim evropskim narodima, pri čemu nije fer zanemariti da ga kod Bošnjaka ima mnogo manje nego kod ostalih evropskih naroda. Zbog porasta antisemitizma, primjera radi, u Francuskoj je prije nekoliko dana registriran broj od nešto manje od  600 Jevreja koji su emigrirali u Izrael. Mržnja prema Izraelu izražena je u u Splitu, u Hrvatskoj, gdje je pretučena grupa navijača jednog izraelskog kluba, u Njemačkoj se antiesmitizam otjelovio u paljenju sinagoga i skrnavljenju jevrejskog groblja, ne u Bosni i Hercegovini, u kojoj je sinagoga netaknuta, kao i jevrejsko groblje. (Što se tiče „izvornoga bošnjačkoga antisemitizma“, kojeg potencira Ristić, podsjećam da su Bošnjaci narod koji je prije skoro pola milenija, kada je današnji Zapad bio klaonica „heretika“, prihvatio španske Sefarde.)  Dakle, da, antisemitizam je izražen i kod Bošnjaka, kao što je izražen i kod Francuza, Hrvata, Nijemaca, Srba, Amerikanaca… Ali, zašto onda Ristić ne dovede u pitanje francuske, hrvatske, njemačke, srpske i američke političke ciljeve? Zašto, recimo, ne kaže da je ideja demokratije, koja je sveto slovo Zapada, „mala prljava laž kojom je skrivena suština hrvatskog, njemačkog, američkog unitarizma i ekskluzivizma“ i koja „počiva na izvornom srpskom, američkom, njemačkom, hrvatskom antisemitizmu“?

Antisemitizam je globalan problem, prije svega evropskih naroda, a njegovo rasvjetljavanje i otpor prema njemu jedna je od svetih zadaća svakoga dobronamjernoga intelektualca. U tom smislu zlata vrijedi svaki tekst, svaka informacija o uzrocima antiizraelskog raspoloženja, koji jeste plodno tle za rasizam prema Jevrejima, i obratno, rasvjetljavanje antisemitizma kao uzroka netrpeljivosti prema Izraelu. Ali to nipošto ne može značiti da se iz antisemitizma, koji se otjelovljuje u komentarima na društvenim mrežama, može čitati politička agenda bilo kojeg naroda. Ono što me je najviše zbunilo je to što je upravo Borislav Ristić argumentirano objasnio kako, zbog čega  uzrok antiizraelskoga raspoloženja možemo naći u internaliziranom antisemitizmu, a onda ga pripisao Bošnjacima i, bezmalo, pokušao ga instalirati kao srž njegove političke i društvene misli.

 

No, ono u čemu Ristić jeste u pravu je osuda nedostatka podrške Edi Maajki. Ona je izostala. Potpuno je nevažno to što se verbalni linč nad reperom desio na komentarima društvene mreže. Nedostatak reakcije javnih ličnosti i novinara jeste stvar za osudu i ja joj se pridružujem. Borislav Ristić je dobro prepoznao problem: Nitko od moralnih vertikala i kritičara govora mržnje, koji su svoju karijeru izgradili na promicanju kulture tolerancije i kritike nacionalizma, a nije ih mali broj ni u BiH, niti u Hrvatskoj i Srbiji, čak niti itko od njegovih kolega glazbenika, nije našao za shodno oglasiti se ovim povodom i dati svoju podršku Edi Maajci. Zašto?”, ali na pitanje daje odgovor koji je neodrživ.

Kako rekoh, osuđujem i ja nedostatak reakcije na govor mržnje koji su fanovi Ede Maajke uputili svojoj zvijezdi. Lično mislim da je reakcija izostala iz razloga zbog kojih Borislav Ristić nije želio reći prostu rečenicu: „Da, osuđujem zločine IDF-a!“ Naime, kada sam njega, i još neke ideološke istomišljenike svjesno isprovocirao jednim propagandnim klipom, otvorila se rasprava unutar koje niko od proizraelski raspoloženih učesnika nije želio reći: „Da, osuđujem zločine IDF-a!“ Na pitanje zašto odbijaju  to reći, samo je Ristić odgovorio, parafraziram: „Naravno da mi je žao nedužnih ljudi u Gazi, ali ne želim reći to što tražiš jer bi to značilo da sam nasjeo na Hamasovu propagandu.“ (Ironično je, što je sam IDF stavio pod istragu određene akcije svojih vojnika, vjerovatno sumnjajući da su klasičan zločin, ne legitimna vojna akcija.) Zašto Ristić oduzima pravo svojim neistomišljenicima da (ne) reaguju iz razloga iz kojih on nije reagovao? Javnost u BiH nije osudila govor mržnje prema Edi Maajki, možda i zbog toga, što kao i Ristić, ne žele „nasjedati na propagandu“, u ovom slučaju izraelsku. Razumijevam odbijanje osude onoga što se treba osuditi, i Ristića i bošnjačku javnost, ne opravdavam ih.

Kako rekoh, nije mi jasno kakva je veza između „bošnjačkog antisemitizma“ i „bošnjačkoga unitarizma“ sa „malim prljavim lažima bošnjačkoga multikulturalizma“. Ristić je i ovdje pao u zamku generaliziranja i površne analize. Ovoga puta, dobro je prepoznao da je u Bosni i Hercegovini „multikulturalizmu punokrvna ideološka  sljednica bivše socijalističke Jugoslavije, a samim tim i svih njenih loših strana“, ali je time i pokazao hronično nepoznavanje bosanskohercegovačke i bošnjačke društvene scene.

„Multikulturalizam“ pojam je koji eskploatišu silni aktivisti NGO-a i ljevičarske političke organizacije, koji uglavnom nemaju kontakt sa bosasnkohercegovačkom realnošću, i zbog toga je taj pojam opterećen, prije svega, jugokomunističkim ideologemama. No, oslobodimo li ga takve semantičke opterećenosti, multikulturizam, po sebi, pozitivna je vrijednost, kao što je pozitivna vrijednost i građanska država. Samim tim, bošnjački unitarizam, koji podrazumijeva multikulturalizam i građansku državu Bosnu i Hercegovinu, ne bi trebao biti podvrgnut etičkom preispitivanju za liberalnog ideologa poput Ristića, jer je takav bošnjački unitarizam najbliže nekom idealu liberalno-demokratske države i apsolutno nema nikakve veze sa – antisemitizmom.

Ako i ima veze, onda od Ristića očekujem da u antisemitizmu bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata prepozna srpsko-hrvatske secesionističke agende i neke „male prljave laži“. Ne zbog uravnilovke, nego zbog principijelnosti, koja manjka u javnom diskursu na prostorima Bosne i Hercegovine i susjednih joj država.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s